Srce koje te stalno zove

Tko nas ljubi, taj nam to i izrazi. Tek što se dijete rodi, a majka mu već tepa, otac uzme u naručaj sina ili kćer i već mu se smiješi, govori mu, iako se čini da dijete ne razumije.

Nitko ne može uputiti toliko pisama sinu u daljini kao majka. Ona su većinom nenapisana, ali izgovorena u srcu, izrečena u molitvama, željama i čežnjama za djetetom. Nitko nas neće toliko puta nazvati, htjeti razgovarati s nama, pisati nam ili čeznuti za nama kao otac u tuđini, zarobljeništvu ili logoru, na nekom dalekom poslu, izvan kuće, izvan grada, izvan domovine. Ponestalo bi papira i olovaka kada bi se sve to pisalo.

Čovjek komunicira s drugim čovjekom ne samo pisanom riječju, ne samo razgovorom i govorom, ne samo telefonom i znakovima, nego još više svojim osjećajima, željama, dubokim čežnjama, plačem i smijehom, sjećanjima, razmišljanjima i planiranjima. Koliki se dijalozi odvijaju u srcu majke u dugim noćima dok misli na svoje dijete kojemu ide slabo na fakultetu. Koliko jauka, plača, molitava i krunica izmoli starica očekujući bar neki glas sina iz zarobljeništva, koliki očevi dugo dolaze na rivu ili u luku očekujući da će se vratiti sin izdaleka. Koliki roditelji šute i nijemu gledaju u pod razmišljajući zašto se sin predao drogi, zašto se kći krivo udala, zašto su djeca ostavila roditelje posve same kod kuće.

Koliko je uzdaha u dugim noćima kada otac razočaran tiho jeca što su mu djeca napustila očevinu, što će nakon njegove smrti opustjeti kuća, polja i vinogradi se pretvoriti u šikarje. Koliko razočaranja, koliko neizrečenih tuga i koliko upitnika samo na licu, u pogledu i zgrčenim rukama majke kada vidi da se više ne može razumjeti sa svojom kćerkom, da ona više nema sluha za ono što je dobro, za ono što se živi u kući i za ono što je majka davala suze i žuljeve cijelog života. Prijatelji se razumiju čim se vide, zaljubljeni mladi iz daleka se razumiju i nešto ih silovito i čarobno vuče jedno k drugome. Dijete tek rođeno prepoznaje siguran zagrljaj svoje majke, napušteno dijete osjeća hladnoću svoje majke i pita se zašto ga je napustila. Rastavljen bračni partner u sebi razgovara sa svojim bračnim drugom i neprestano ponavlja duge razgovore i pregovore u svome srcu, postavlja pitanja na koja nekako u srcu čuje odgovor.

Razgovaraju ljudi i kad to ne znaju, pregovaraju i kada misle da se to ne čuje. Ljudi su u dijalogu i jedno drugome su "ti" i kad su daleko, kada misle da se ne čuju, ne razumiju i da nisu skupa. Kad šute usta, govori duša, kad ne čuju uši, čuje duh. Kad se lome osjećaji nekom profinjenom vibracijom prenosi se to u srca onih koji su nam blizu ili daleko. Nema uzaludno izgovorenih riječi, nema nečujnih osjećaja, misli i sjećanja, nema ničega što bi bilo uzaludno. U našem duhu se odigravaju veličanstveni vrtlozi događaja, u našoj duši su komplicirane stanice koje primaju i odašilju, naša duša je središte neba i zemlje. Iz te vrtložne riznice fenomena, slika, govora, riječi, ljubavi i povjerenja "vade" umjetnici, književnici, glazbenici i skladatelji, te stvaraju čudesna umjetnička djela.

U toj vrtložnoj tržnici naše nutrine, nalazi se izbor našeg života, svakog zadovoljstva, mira, naše veličine i našeg cilja. Svaki je čovjek na neki način u sebi cijeli svijet. Duh, naime ne pozna granice, duh je istovremeno posvuda, te odasvud prima poruke i posvuda ih šalje. Čovjek neizrecivo nadilazi sebe, čovjekova veličina nije u tome što jest, nego u tome što može biti. Potrebno je stoga upoznati samoga sebe. Dobro je stoga čuti da je Isus rekao kako je došao da bismo imali život, u izobilju da bismo ga imali. Ili još više čuti poruku da je On došao i umro za nas, da je Bog dao svog jedinog Sina da nitko tko vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni. Isus nas je upozoravao da se ne bojimo, jer iako nam se čini kako smo malo stado, Otac je odlučio dati nam kraljevstvo. Učio nas je da odbacimo male sitne brige kojima se bavimo, da dadnemo svoje male torbice, vrećice, džepove, novčanike, a da uzmemo torbe koje ne stare, u koje može stati kraljevstvo, vječnost, neotuđivost i mir.

Isus je došao da nam pokaže tko smo, da bi nas upoznao s nam samima, da bi nas uvjerio da se njemu isplatilo postati čovjekom i čak poginuti za nas, te uskrsnuti, da bi spasio u nama ono veličanstveno. Božja objava je otkriće čovjeka i Boga. Zadaća Crkve je ljudima otkriti njihovo dostojanstvo i pokazati izvor tog dostojanstva. Među nama se neprestano čuje veličanstveni govor, silovito događanje odnosa "ja" - "ti", neprestani susreti, dozivi, stalni pozivi Boga čovjeku. Zapravo, svi ti mnogoliki glasovi i pozivi samo su odašiljači jednih usta, jednog jedinog srca - Stvoriteljeva. Preko svega nam se javlja Bog, svemu nam govori i po svemu nam neprestano pristupa veličanstveno srce Isusa iz Nazareta i njegova Oca, Stvoritelja neba i zemlje. Treba imati srce koje zna slušati.

 Čovjek brak i obitelj

Podijelite da i drugi pročitaju
  • 274
  • Više
Komentari (0)
Prijavite se ili registrirajte da biste komentirali.